POCETAK AGRESIJE

APRIL '92: Pokolj u Zvorniku i Bijeljini Demonstracije i prva zartva u Sarajevu

Lice sefa policije u Zvorniku bilo je izobliceno od umora. Bezbrojne probdevene noci u iscekivanju nevidljivog neprijatelja uzele su danak. Prije manje od dvije nedjelje cetrdesetak njegovih kolega, Srbi, uzeli su toki-vokije, oruzje i automobile, izasli iz stanice i napustili Zvornik. Bez upozorenja, rekao je, bez objasnjenja. Jednoga dana, jednostavno su otisli. A, sada, vratice se, to je bilo vise nego sigurno.

U stanicnoj zatvorskoj celiji, cetiri milicionara iz uze Srbije cekali se da cuju kakva ce im biti sudbina. Uhapseni su u dva sata nocu, dok su se sunjali po gradu. Bili su naoruzani automatskim oruzjem, nozevima i metalnim zicama za davljenje. Sef policije je zeleo da ih bezbjedno izvede iz grada. Telefonom je trazio pomoc od kontraobavestajne sluzbe JNA. Najvise se plasio da njihovo prisustvo ovde, u Zvorniku, ne posluzi kao izgovor za napad srpskih paravojnih snaga. Bio je 8. april 1992, dva dana nakon sto je Evropska zajednica priznala nezavisnu Bosnu.

U stanicu je usao policijski izvidjac. Rekao je da se dvije hiljade naoruzanih Srba okuplja pred gradom i da su se zaputili ovamo. "O buducnosti Zvornika se ne odlucuje ovde", izjavio je sef policije. Manje od 24 sata je ostalo prije nego sto ce vecinsko stanovnistvo biti istjerano iz grada.

Srpskim paravojnim formacijama i jedinicama JNA koje su se gomilale pred Zvornikom, nije bio potreban izgovor. Osmog aprila, pocele su da granatiraju grad, sa druge strane rijeke, sa teritorije Srbije. Na hiljade ljudi se dalo u bjekstvo, od toga je samo preko mosta u Mali Zvornik preslo dvije hiljade. Sledeceg dana, Arkan, komandant paravojne jedinice "Tigrovi", koja je sijala strah, postavio je ultimatum zvornickim Muslimanima, koji su sacinjavali sezdeset odsto stanovnistva grada, da se predaju. Posto se nisu odazvali pozivu na predaju, Arkan je krenuo u napad na grad. Zvornik je pao vec 10. aprila. Hoze Maria Mendiluce, najvisi funkcioner UNHCR u bivsoj Jugoslaviji, bio je u posjeti Milosevicu, u Beogradu.

Milosevic mi je rekao, kao sto je govorio sve vrijeme trajanja sukoba, da on nema nikakvu kontrolu nad bosanskim Srbima, ali da ce pokusati da upotrijebi svoj moralni autoritet... Njegov zvanicni stav bio je da, ukoliko je Bosna nezavisna, onda savezna armija treba da se povuce iz te drzave. Ocigledno, ono sto mi nije rekao... jeste da ce veliki dio komande savezne vojske ostati u Bosni kao bosanska armija. U tom trenutku, to nije bilo tako jasno kao kada se sa vremenske distance gleda na te dogadjaje.

Mendiluse je napustio Beograd, dobivsi obecanje da ce Milosevic uciniti sve sto je u njegovoj moci (sto je naravno bilo ograniceno na onoliki "moralni uticaj" koliki je mogao da izvrsi) da podrzi misiju UNHCR-a, u Bosni. Da bi se vratio u Sarajevo, Mendiluse je morao proci kroz Zvornik. Nema sumnje, izabrao je za to pogresan dan.

Kada sam stigao do mosta (preko Drine, koji razdvaja Srbiju od Bosne) mogao sam da cujem artiljerijsku paljbu i kanonadu topova. Na srpskoj strani vidjelo se veliko komesanje. Na udaljenosti od blizu jednog kilometra od mosta, duz rijeke, bilo je naoruzanih ljudi i vojnika JNA. Cijelo podrucje je bilo militarizovano. Insistirao sam da mi se dozvoli prelazak preko mosta. Pustili su me da prodjem, na sopstveni rizik. Presao sam na bosansku stranu. Sa srpske strane Drine doslo je do snaznog artiljerijskog bombardovanja. Cak sam vidio i dim kako se izvija iz topovskih cijevi, na srpskoj strani.

Pripadnici srpskih snaga i jedinica JNA, koji su drzali taj dio grada, bili su bijesni sto se kao svjedok njihovog napada na grad tu nasao nekakav "autsajder."

Zadrzali su me dva sata. Shvatio sam da sam u smrtnoj opasnosti. Ugledao sam kamione pune leseva. Takodje sam vidio naoruzane ljude kako iz kuca izvlace jos leseva djece, zena i starijih ljudi, i tovare ih na kamione. Vidio sam cetiri ili pet kamiona punih leseva. Kada sam stigao, ciscenje je vec bilo obavljeno. Nigde nije bilo ljudi, na ulicama nije bilo zive duse. Sve je bilo gotovo. Pljackali su, cistili grad posle masakra. Bio sam ubijedjen da ce me ubiti.

Nisu ga ubili. Pustili su ga. Jureci automobilom 140 kilometara na sat, presao je liniju fronta i usao na teritoriju pod bosanskom kontrolom. Tu se sreo sa zrtvama ciscenja. Pet hiljada ljudi je naslo utociste u uskoj dolini.

Kada sam stigao kolima, okruzilo me 1000 ljudi. Opkolili su me sa svih strana i molili: 'Spasi nas! Spasi nas!', sa takvim ocajanjem da sam ostao tu citav sat, pokusavajuci da ih umirim. Bilo je mnogo mrtvih, ranjena, prestravljena deca po zemlji - apsolutno prestravljena - i mogao se cuti zvuk nadolazece topovske paljbe.

Mendiluseov utisak da su i srpske paravojne formacije i jedinice JNA ucestvovale u osvajanju Zvornika potvrdjuje prica lidera ekstremne nacionalisticke paravojske, Vojislava Seselja, koji je otisao u Zvornik ubrzo posle, kako on kaze, "oslobadjanja" grada: "Operacija Zvornik je planirana u Beogradu", tvrdi on.

"U operaciji jesu ucestvovale snage bosanskih Srba. Ali, specijalne jedinice i najbolji borbeni odredi dosli su sa ove strane (iz Srbije). Radilo se o policijskim jedinicama - takozvanim "Crvenim beretkama" - specijalnim snagama srpskog Ministarstva unutrasnjih poslova iz Beograda. Armija se tu malo angazovala; obezbijedila je vojnu podrsku gdje je bila potrebna. Operacija je dugo pripremana. Nije bilo nimalo nervoze u njenom sprovodjenju. Sve je bilo dobro organizovano i izvrseno."

Arkanovi "Tigrovi", okrvavljeni u akcijama u istocnoj Slavoniji, prethodne godine, u kojoj su utrli put tehnici etnickog ciscenja potpomognutog terorom, usli su 1. aprila u Bijeljinu, u sjevernoistocnoj Bosni. Bijeljina i Zvornik bili su od izuzetne strateske vaznosti za srpska ratna osvajanja. Bili su znacajne tacke u teritorijalnom pojasu, koji je povezivao dva glavna regiona bosanske zemlje, koju su srpski nacionalisti smatrali svojom - na sjeverozapadu, Bosansku Krajinu, oko Banjaluke, i na istoku, zapadnu obalu Drine, juzno od Zvornika i duz istocne i zapadne strane Sarajeva, spajajuci se sa istocnom Hercegovinom. Za Beograd je istocna Slavonija bila osobito znacajna jer se granicila sa Srbijom. Arkan je naredio sistematsko zlostavljanje muslimanskog stanovnistva u Bijeljini. Njegovi "Tigrovi" su zauzeli snajperske polozaje oko grada, patrolirali ulicama, prazneci sarzere automatskog oruzja u vazduh. Proganjali su ugledne Muslimane i po hitnom postupku izvrsavali smrtne kazne. Bez napora su slomili simbolican otpor. U sporadicnim ulicnim borbama ubijeno je bar dvadeset cetvoro ljudi. Fotografije ubijenih stigle su u Sarajevo, i prvi put je predsjednik Alija Izetbegovic shvatio razmjere i prirodu krize koja se nadvila nad njegovom zemljom.

Bilo je skoro nevjerovatno. Ubijanje civila, na slikama su se vidjela tijela mrtvih zena, na ulicama. Pomislio sam da se radi o fotomontazi, nisam mogao da vjerujem svojim ocima. Nisam vjerovao da je tako nesto moguce.

Na Izetbegovica je vrsen sve veci pritisak da preduzme odlucnu akciju. Kao da je bio potpuno nesvjestan uloge koju je JNA igrala u Hrvatskoj vec skoro godinu dana i koju samo sto nije pocela da igra u njegovoj sopstvenoj republici, Izetbegovic se za pomoc obratio generalima. Bilo je to, kasnije je i sam priznao - kao da kokosinjac ostavljas lisici na cuvanje. Sa Izetbegovicevim naivnim blagoslovom, JNA je 3. aprila do tri sata posle podne okupirala grad. Sijanje terora je nastavljeno, uz saucesnistvo Armije. To je za posljedicu imalo bjkstvo gotovo cjelokupnog nesrpskog stanovnistva iz Bijeljine. Medjutim, i ovog puta, pod izgovorom razdvajanja "zaracenih nacionalnih strana", JNA je uspela da osvoji golemi dio teritorije koja se mogla, pod njenom zastitom, pripojiti posebnoj srpskoj drzavi.

Izetbegovic je uputio zajednicku delegaciju u Bijeljinu da ispita zvijerstva koja su, navodno, tu izvrsena. U sastavu delegacije bili su Fikret Abdic i Biljana Plavsic, muslimanski odnosno, srpski predstavnik, u republickom kolektivnom predsjednistvu, kao i Jerko Doko, ministar odbrane Bosne, Hrvat. Njihova istraga nije dala nikakve rezultate. Prema Abdicevim navodima:

Bijeljina je bila gotovo prazna. Sreo sam se sa predstavnicima mjsnih vlasti, ispricali su mi sta se desilo, ali tamo nije bilo nijednog Muslimana, tako da o tom problemu nismo mogli cjelovito razgovarati. Muslimani nisu odgovorili na nas poziv. Bili su suvise uplaseni da izadju iz kuca, a posebno su se plasili da govore o tome.

Plavsicka je imala svoje tumacenje dogadjaja. Arkana je pozdravila prijateljskim poljupcem. Nekoliko nedjelja kasnije, kada je visoki funkcioner Stejt departmenta, Ralf Dzonson, upitao Milosevica za Arkana, odgovor nije dobio. Milosevic ga je pogledao ravno u oci, rekavsi da nikada nije cuo za njega. Posle sestocasovnog rata zivaca, Milosevic je ipak priznao da je ranije cuo za to ime. Rekao je da misli da je taj covjek neki od tjelohranitelja Biljane Plavsic. Cetvrtog aprila, Izetbegovic je podlegao pritisku hrvatskih predstavnika u Predsjednistvu, i Ejupa Ganica, covjeka koji se sve vise predstavljao kao de facto Izetbegovicev zamjenik. Sve uznemireniji bjekstvom Muslimana iz severnoistocne Bosne, predsjednik je naredio opstu mobilizaciju bosanske teritorijalne odbrane. "Postalo je jasno da nesto treba uraditi", kasnije se sjecao Ganic. "JNA je bila posvuda rasuta i vec se pretvorila u cetnicku armiju. Egzodus iz istocne Bosne je poceo, vrsila su se zvjerstva, i mi smo rekli da se moramo braniti, sredstvima koja su nam na raspolaganju."

Sljedeceg jutra, srpske paravojne formacije su opkolile, a zatim i napale sarajevsku skolu unutrasnjih poslova, na juznom obronku grada. Kompleks se nalazio visoko iznad grada i imao dominantan strateski polozaj. U njemu su se nalazile znacajne kolicine oruzja i municije. Srpske snage su postavile sebi kao prioritetan zadatak da se spuste sa polozaja na Vracama i udju u grad sa juzne strane, odakle bi mogle da predju rijeku, u blizini zgrade skupstine i da na pola presijeku Sarajevo, u njegovom najuzem dijelu. Ukoliko bi skola unutrasnjih poslova ostala u bosanskim rukama, za ledjima bi imali dobro naoruzanog neprijatelja. To se pitanje najprije moralo rijesiti. Postalo je to prvo zariste sukoba u Sarajevu.

Sve do 5. aprila, najveci broj gradjana Sarajeva, Muslimana, Srba, Hrvata, Jugoslovena, Jevreja zivjeo je u samozadovoljnom uvjerenju da do rata u njihovom gradu nikada nece doci. Smatrali su Karadziceva zastrasujuca upozorenja o predstojecoj katastrofi buncanjem fanatika poremecenog uma, bez ikakvog osnova. Bilo je u takvom stavu i izvjesnog snobizma urbane, sarajevske, srednje klase koja nikada nije prihvatila Karadzica. Mnoge Sarajlije su rado podsjecale da Karadzic nije bio jedan od njih: nije bio cak ni Bosanac. Bio je urbanizovani seljak iz Crne Gore, prvi u nekoliko generacija iz njegove porodice koji je stekao obrazovanje. Sarajlije su ga se sjecale kao nespretnog mladica koji se tesko privikavao na gradski nacin zivota. Govorili su da se pojavio u gradu "u opancima". Petog aprila su ga najzad poceli shvatati ozbiljno.

Poziv na mobilizaciju je otrijeznio Sarajevo od samozadovoljstva. Omanja grupa ljudi se okupila u zapadnom dijelu grada i krenula glavnim ulicima, prema centru. Usput, masa se povecavala, na hiljade gradjana Sarajeva svih nacionalnosti pridruzilo se koloni koja je izrazavala neslaganje sa ludilom etnicke podjele i sukoba u gradu u kojem su sve nacionalnosti bile tijesno isprepletene, gradu koji se toliko ponosio cinjenicom sto je kroz vjekove bio primer zajednickog zivota i uzajamne tolerancije naroda. I Srbi, i Hrvati, i Muslimani nosili su jugoslovenske zastave i Titove slike. Samir Koric, dvadesetsedmogodisnji knjigovodja, bio je medju njima. Dijve godine kasnije, ovaj sada novinar Rojtera, sjeca se atmosfere koja je vladala tog dana:

Bili smo tu jer smo vjerovali da jos ima vremena da ljudi promjene misljenje, da jos mogu da se spasu Sarajevo i Bosna, kao mesto gdje Muslimani, Srbi i Hrvati mogu da zive zajedno, kao sto su i zivjeli 500 godina. Kasnije, tog jutra, nas nekoliko hiljada htjelo je da se probije do jedne od barikada, na drugoj strani Vrbanja mosta, iza zgrade skupstine. Namjera nam je bila da predjemo most i odemo do Grbavice, da pokazemo da grad jos uvijek pripada ljudima, svim ljudima.

Dok su vodje povorke koja se okupljala ispred zgrade parlamenta formirale "Komitet nacionalnog spasa", demonstranti su skrenuli nadesno, preko mosta i na Grbavicu. Krecuci se uzbrdo, nisu znali da je skola unutrasnjih poslova opkoljena i da idu pravo na srpske puske. Culi su se pucnji. Jedan covjek na celu povorke pogodjen je u nogu. Masa je nastavila put. Oni, koji su se nalazili naprijed, videli su uniformisane ljude kako se krecu izmedju drveca. Vidjeli su pripadnike srpske paravojske kako se prebacuju od zgrade do zgrade. Opet pucnji, neko je bacio rucnu bombu. Masu je zahvatila panika, razbjezala se. Ono sto vecina demonstranata nije znala, za koju je mogucnost otvorenog rata jos uvijek izgledala potpuno besmislena, to je da su u Sarajevu vec pale prve ratne zrtve. Suada Dilberovic, dvadesetjednogodisnja studentkinja medicine, iz Dubrovnika, prva je izgubila zivot. Metak ju je pogodio u grudi dok je prelazila Vrbanja most; izdahnula je kada su je donijeli u bolnicu Kosevo. Sa njom je, kada su demonstracije pocele, bio Samir Koric, ali ju je izgubio iz vida kada je masa krenula prema Grbavici. Njegova sjecanja na taj dan vrijedno je zabiljeziti u cijelosti. Ona govore o tome koliko je nepripremljeno bilo Sarajevo, u kojem su nacionalisticke stranke slabo prosle na izborima, za ono sto ce ga uskoro zadesiti, i pokazuju do koje su mjere bile neistinite tvrdnje da je rat posljedica "vjekovnih nacionalnih netrpljivosti".

Mnogi ce vam ljudi danas reci da su tada naslucivali da ce doci do rata, ali ja nisam, mislim da nije ni Suada. Za Suadu, Muslimanku iz preijepog grada Dubrovnika, to je bilo vise nego apstraktno pitanje. Njeni roditelji nisu mogli da izadju iz Dubrovnika, od oktobra 1991, kada su Srbi, u toku rata sa Hrvatskom, izvrsili opsadu grada. Izbjeglice u sopstvenom gradu, istjerani iz sopstvenog doma bezdusnim srpskim granatiranjem, zivjeli su privremeno u hotelu. Studentkinja medicine koja je trebalo da diplomira u maju, tog je dana Suada jednostavno mogla da ne ucestvuje u demonstracijama. Nije bila Sarajka. Nije cak bila ni Bosanka. Ali, moja prijateljica je bila izvan sebe zbog podjele grada koji je upoznala i zavoljela u toku petogodisnjeg skolovanja. Njena porodica je vec placala cijenu za tu vrstu nacionalne mrznje koja podize barikade. Nije to bila razjarena masa. Sjecam se kako je Suada, plave kose i blistavo plavih ociju stajala tamo, tog jutra, i smijala se. Ljudi oko nas, uglavnom mladi, bili su dobro raspolozeni, zeljni da svoj stav izraze na miran nacin.

Bio sam na oko pedeset metara od mosta kada se zaculo nekoliko pucnjeva, mozda pet ili sest. Svi su poceli da bjze. Kada smo stigli do zaklona, iza jedne zgrade, bio sam strasno ljut. Nikada mi ni na pamet ne bi palo da bi neko mogao da otvori vatru na grupu nenaoruzanih demonstranata. Mozda to djluje cudno, ali rat mi se jos uvijk nije cinio neminovnim. Tek nekoliko dana kasnije je postalo jasno da povratka nema, pa smo poceli da govorimo o Suadi kao o prvoj zrtvi paloj u bosanskom ratu. Ono sto je izgledalo kao slucajan cin nasilja, ogromna licna tragedija, polahko se u nasoj svjesti oblikovalo kao prvi nemio dogadjaj u tragediji mnogo sirih razmjera: najuzasnijem ratu u Evropi za posljednjih pedeset godina.1

Ispred skupstine, Komitet nacionalnog spasa nastavio je da se obraca onim demonstrantima koji su s prezirom prelazili preko snajperske vatre sto je ranije tog dana otvarana sa Vraca. Iz mase, izlazio je govornik za govornikom, zahtevajuci uklanjanje barikada, javnu osudu rukovodstva sve tri etnicke stranke i raspisivanje novih izbora. Ovaj dogadjaj je prenosila sarajevska televizija. General Luis Mekenzi koji je, kao komandant snaga UN stigao u Sarajevo prije manje od mjesec dana, vidio je te noci, vracajuci se u svoju rezidenciju, lokve krvi koje su jos uvijek bile na ulici, gdje su pale zrtve naoruzanih Srba. Te noci, pod plastom mraka i artiljerijske paljbe, JNA je preuzela kontrolu nad sarajevskim aerodromom i postavila tenkove i oklopna vozila pred aerodromskom zgradom i na prilaznim putevima. Karadzic je upozorio da, u slucaju da Bosna i Hercegovina bude medjunarodno priznata kao nezavisna drzava, nece prezivjeti ni jedan jedini dan. Bice to, kako je rekao, mrtvo rodjence.

Poslijepodne, 6. aprila, Evropska zajednica je priznala Bosnu. (Sutradan, to su ucinile i Sjedinjene Americke Drzave). Karadzic je odrzao rijec. Proglasio je nezavisnu "Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu", koja ce kasnije promijeniti naziv u Republika Srpska, objavivsi te noci, u ponoc, njeno postojanje, sa Sarajevom kao glavnim gradom (trenutno pod neprijateljskom okupacijom), na cijem je celu on, kao sef drzave. Bosna se, rekao je, raspala istog dana kada je i priznata.

Jos uvijek su Narodna skupstina i Komitet nacionalnog spasa zasjedali pred zgradom parlamenta. Sa gornjih spratova "Holidej ina", naoruzani Srbi su otvorili vatru, usmrtivsi najmanje sest i ranivsi na desetine ljudi. Pripadnici bosanske milicije su izvrsili juris na zgradu. Uplaseno osoblje i gosti hotela scucurili su se u holu dok su se meci odbijali od zidova. Sestoro ljudi je uhapseno i odvedeno u nepoznatom pravcu. Ali, Karadzic, njegova monstruozna cerka Sonja i clanovi njegovog staba davno su nestali.

Da li je Izetbegovicev poziv na mobilizaciju prouzrokovao rat, kao sto su tvrdili srpski lideri? Daleko od toga, Karadzic i Krajisnik nikada nisu krili svoju odlucnost da ne zive u nezavisnoj bosanskoj drzavi. Znali su da imaju podrsku beogradskog rezima i posrbljene JNA. Takodje su znali da, ukoliko se podjela Bosne nije mogla postici dogovorom, mogla se ostvariti silom. Ponudili su Izetbegovicu izbor koji je Milosevic ponudio svim svojim neprijateljima: mozete sacuvati mir, ali samo pod nasim uslovima. Nekoliko dana kasnije, Momcilo Krajisnik, sada predsjednik skupstine Republike Srpske rizikovao je zivot da bi se kolima dovezao u Sarajevo, na posljednji sastanak sa Izetbegovicem. Sastali su se u Krajisnikovoj bivsoj kancelariji, u zgradi skupstine, pred kojom je doslo do masakra miroljubivih nenaoruzanih demonstranata. Bilo je kasno poslepodne i vec je pao mrak. U vazduhu su odjekivale eksplozije artiljerijskih projektila i minobacacke vatre sa okolnih brda. Bombardovanje Sarajeva je pocelo. Krajisnik je stigao prvi. Naisao je na zakljucanu zgradu. Pozvonio je. Niko se nije javio. Cekao je u kolima. Gradske ulice su bile puste. Konacno je stigao Izetbegovic, pracen tjelohraniteljima koji su nosili automatsko oruzje sa prigusivacima.

"Bili smo nekakvi prijatelji", sjeca se Izetbegovic, "Zajedno smo radili u skupstini posle izbora 1990." Krajisnik, svjestan da je na neprijateljskoj teritoriji i da bi vijesti o njegovom susretu sa muslimanskim liderom mogle biti rdjavo protumacene medju bosanskim Srbima, od Izetbegovica je trazio da susret ostane u tajnosti. Izetbegovic se slozio. Krajisnik mu je zatim rekao da bi se mogao izbjeci rat ako bi postigli dogovor o podjeli Sarajeva.

"Uvjek smo u podsvijesti imali podjelu Sarajeva, tako bi Srbi imali svoj, a Muslimani svoj dio. To nije bila tajna. Smatrali smo da Sarajevo treba da se podjeli na dva grada, blizanca. Rekao sam Izetbegovicu da bi rat mogao da se zaustavi ukoliko uspijemo da se dogovorimo o Sarajevu."

Izetbegovic je odbio. Krajisnik je poklonio predsjedniku nalivpero, za uspomenu, kao znak dobre volje. Izetbegovic ga je prihvatio. Krajisnik je okrenuo kljuc na vratima svoje kancelarije i, ne raspremivsi sto, otisao. Dok su se pozdravljali, dogovorili su se da ponovo sretnu za dan ili dva. Izetbegovic se odvezao zamracenim ulicima do zgrade Predsjednistva. Krajisnik je krenuo na zapad, prema predgradju Ilidza, koje su drzali Srbi. Vatra iz automatskog oruzja za malo je promasila njegovo vozilo. Odlucio je da se ne vraca u Sarajevo dok se rat ne zavrsi. Ova dva covjeka vise se nisu srela sve dok ih lord Oven nije doveo za isti sto u Zenevi, osam mjeseci kasnije. Medjutim, tada su to bili zakleti neprijatelji.

 

POKUSAJ DRZAVNOG UDARA

Otmica i razmjena Predsjednika Alije Izetbegovica

Zavjesa niskih oblaka zastirala je Bosnu tog dana, zaklanjajuci predsjedniku Aliji Izetbegovicu pogled na njegovu zemlju sa prozora lakog dvomotorca marke "cesna", kojim se vracao sa trodnevnih neuspjesnih pregovora iz Lisabona. Vec je bio nervozan, jedva je cekao da dodje kuci. Usput su sletjeli u Rim da se avion napuni gorivom i sat i po on, njegova cerka Sabina, i zamjenik predsjednika vlade Zlatko Lagumdzija pokusavali su da telefonom dobiju zgradu Predsednistva u Sarajevu. Sve linije sa gradom bile su u prekidu. Nije znao da je tog jutra pocelo najzesce od svih bombardovanja do tada, plansko gadjanje mnogih vladinih zgrada i unistavanje, sabotazom iznutra, glavne poste i telefonske centrale grada. Cetrdeset hiljada telefonskih linija bilo je izbaceno iz stroja, ukljucujuci one koje su opsluzivale centar grada u kojem su se nalazile vladine zgrade.

Bio je 2. maj 1992. I ne znajuci, predsjednik je letio pravo u srediste oluje. Uskoro ce stici ne nazad u sjediste svoje vlade vec direktno u ruke neprijatelju. Posle nekoliko minuta leta, kapetan je objavio da nisu dobili dozvolu za slijetanje u Sarajevo zbog teskih borbi sirom grada. Trebalo je promjeniti rutu i usmeriti avion u pravcu Beograda, Zagreba ili Graca. Kapetan je upitao predsjednika gdje zeli da ide. Beograd nije dolazio u obzir. Grac je bio predaleko. Izabrao je Zagreb. Ostro skrenuvsi nalijevo, avion se zaputio na sjever. Zatim je pilotska kabina dobila nova uputstva. Kontrola leta je odobrila slijetanje aviona u Sarajevo. Jos uvijek su se vodile zestoke borbe. Ali predsjednik moze da sleti u grad na svoj rizik. Pilot je prenio poruku predsjedniku i jos jednom ga zamolio da odabere odrediste. Cak su i njegovi prijatelji govorili da je Izetbegovic tokom godina svog politickog zatocenistva, osamdesetih, stekao naviku da nikoga nista ne pita do Boga. Suocen sa ovom dilemom ponovo je pustio na volju ovoj svojoj navici. Nekoliko minuta sjedio je cutke, u naelektrisanoj tisini, sam sa svojim mislima. Nije se konsultovao ni sa svojom cerkom, ni sa Lagumdzijom, niti sa posadom. Konacno je rekao: "Sarajevo". Sarajevski aerodrom bio je pod kontrolom JNA. Iako je sukob dopro do grada jos prije cetiri nedjelje, jos nije bilo jasnih linija konfrontacije.

Naivno, s obzirom na ono sto se sada zna o dugim pripremama JNA za rat protiv Bosne, predsjednik Izetbegovic je jos uvijek smatrao Jugoslovensku armiju neutralnom silom u stanju da se postavi izmedju srpskih milicija i onih koje su one nastojale da otjeraju sa njihovih ognjista. Drugi maj je rasprsio tu iluziju. General Mekenzi je poslao jedan oklopni transporter UNPROFOR-a na aerodrom da predsjednika i njegovu svitu doprati nazad do zgrade Predsednistva. Komandant transportera, Svedjanin, cekao je sat i po poslije najavljenog vremena dolaska a zatim se, neobjasnjivo, vratio u stab UNPROFOR-a u gradu. Po priznanju samog generala Mekenzija, niko u UNPROFOR-u nije znao gdje se predsednik nalazi niti da li treba da se vrati u Sarajevo tog dana. Kada je avion sletio, Izetbegovic je prosarao pogledom siroki prostor piste ne bi li ugledao karakteristicno bijelo ofarbana vozila snaga UN. Video je samo karakteristicno zelena vozila JNA.Cim je predsjednik sa delegacijom izasao na pistu, opkolilo ih je trideset ljudi sa oznakama JNA. Imamovic je instinktivno potegao pistolj, koji mu je istog casa oduzet. Naredili su im da krenu u aerodromsku zgradu. Drugog maja rat se ozbiljno razbuktao ne samo u Sarajevu vec i u drugim mjestima u Bosni.

Toga dana srpske snage su konsolidovale svoje pozicije u Brckom i Doboju na severu republike, ojteravsi vecinsko muslimansko stanovnistvo iz njihovih domova i obezbjedivsi vitalni koridor istok-zapad od Srbije do teritorija u srpskim rukama u Bosni i Hrvatskoj. Tog istog dana, Karadziceve snage su pokusale, vojnom silom, da sprovedu njegov plan podjele grada na odvojene muslimanske i srpske dijelove. Karadzic nikada nije krio svoje ambicije da podijeli Sarajevo. Imao je viziju grada koji je podijeljen na srpski, hrvatski i muslimanski sektor sto je bilo u ostroj suprotnosti sa vjekovnom tradicijom miroljubive koegzistencije i nacionalne izmijesanosti Sarajeva. Bez stida, on je i pred novinarima i pred diplomatima zagovarao potrebu izgradnje zida kroz srce grada. Htio je berlinski zid kroz grad u kojem je svaka opstina, svaka mjesna zajednica, svaka ulica, svaka stambena zgrada bila nacionalno mjesovita. U svom planinskom stabu na Palama, Karadzic bi sav zadovoljan rasprostirao mape grada i svakom ko je bio zainteresovan pokazivao pravac kojim bi se prostirao njegov predlozeni zid. Najistocniji dio grada, uske krivudave ulice stare Bascarsije, zajedno sa sirokim bulevarima susjednih habzburskih cetvrti iz 19-og veka, bili su za Muslimane i Hrvate. Sve zapadno od Marijin dvora - ukljucujuci najveci dio industrijske i privredne infrastrukture grada iz dvadesetog vijeka i najveci dio stambenog prostora - trebalo je da naseljavaju iskljucivo Srbi.

Naopako obrazlozenje ove odluke bilo je to da su poljoprivredno zemljiste i sela na kojima je izgradjen moderan grad prvobitno naseljevala uglavnom srpska seoska domacinstva. Karadzic nije ponudio nikakvo opravdanje sto je smislio plan po kojem bi se ogromna vecina stanovnika grada nagurala u najmanji, najstjesnjeniji dio grada. "Muslimani su navikli da tako zive" poznata je izjava njegove zamjenice, Biljane Plavsic. "Oni vole da zive jedni iznad drugih. To je njihova kultura. Nama Srbima treba prostora." Drugog maja, dok se Izetbegovic vracao iz Lisabona, Karadziceve snage su pokusale da presijeku grad napola. Nedjeljama su okupirale brda, opkolivsi grad sa svih strana. Sada su krenule u sam grad. Sa juga, krenule su niz Vrace i Trebevic u sredisnu gradsku opstinu Grbavica. Jedna kolona oklopnih vozila presla je uski most kod Skenderije i dosla na stotinak metara od zgrade Predsjednistva. Njeno napredovanje pokrivala je artiljerijska i minobacacka vatra sa okolnih brda. Artiljerijske i tenkovske granate zabijale su se u fasadu zgrade skupstine opstine od crvene cigle. Nesto zapadnije, druga oklopna kolona prilazila je iz pravca teritorije pod srpskom kontrolom blizu aerodroma, ocito se ustremivsi prema dijelu grada u kojem se nalazila Televizija i prepoznatljive kule bliznakinje sjedista sarajevskog dnevnog lista Oslobodjenje.

U Hrvatskoj, srpske snage i snage JNA pokazale su se prakticno nesposobnim da zauzmu gradsku teritoriju ukoliko je prije toga temeljno ne razruse. Imali su ogromnu vatrenu nadmoc, ali nisu imali pjesadiju koja bi nastupila nakon artiljerijskih napada. Isti obrazac sada se ponavljao u Sarajevu. Obje oklopne kolone zaustavio je relativno mali broj pripadnika Patriotske lige, nedavno formiranog oruzanog krila SDA i Teritorijalne odbrane Bosne, opremljenih tek rucnim protivtenkovskim bacacima. Kod Skenderije, onesposobili su celno vozilo u tako tijesnoj ulici da je zaprijecilo prolaz ostatku kolone, koja je bila prinudjena da se povuce. I druga kolona se rasprsila u neredu na prve znake otpora. To je bio malodusan pokusaj, ali ne u potpunosti bezuspjesan. Srpska linija fronta je prvi put pomjerena u srediste grada. Karadziceve snage stekle su kontrolu nad Grbavicom i dijelom susjedne opstine Hrasno. Dalje na zapad, okupirale su predgradja Nedzarici i Mojmilo, kao i pojas stambenog naselja pored aerodroma. Pored toga, naselje Dobrinja, jedno od najprosperitetnijih u gradu, izgradjeno namjenski za Zimske olimpijske igre 1984, koje je privuklo mnoge mlade sarajevske strucnjake, bilo je sada potpuno opkoljeno srpskim snagama, odsjeceno od ostatka grada - opsada unutar opsade.

Linije fronta u gradskom jezgru uspostavljene invazijom Srba 2. maja, cvrsto su se drzale do kraja rata i formirale su osnovu za de facto podjelu Sarajeva: tako ce se Grbavica i Nedzarici od tada naci u okviru samozvane "Srpske Republike Bosne i Hercegovine", odvojeni od opstina pod kontrolom bosanske vlade zelenom linijom u bejrutskom stilu, preko koje su se suprotstavljene vojske (i nekadasnje komsije) gledale na stalnom, i cesto smrtonosnom, odstojanju. To je bila linija koja je dijelila inace prirodno povezane zajednice gradskog jezgra, i odvajala roditelje od djece, jedna potpuno vjestacka i proizvoljna vojna barijera koja je, preko noci, u sustini postala nova granica izmedju neprijateljskih drzava. Ali postojao je jos jedan razlog zbog kojeg je pokusaj da se grad podijeli napola propao. JNA u Bosni jos uvijek nije u potpunosti djelovala na srpskoj strani. Mnogi pripadnici starog jugo-centricnog oficirskog kadra ostali su neprijateljski nastrojeni prema srpskom nacionalizmu i nisu se povinovali Karadzicevim naredbama. Glavni krivac, sa Karadzicevog stanovista, bio je general Milutin Kukanjac, komandant Druge vojne oblasti JNA, i vrhovni starijesina vojske u Bosni. U aprilu mjesecu, Karadzic je zatrazio od Kukanjca da stavi svoje snage pod komandu lidera bosanskih Srba, i da pomogne da se grad presijece na dvije polovine.

Insistirao sam, krajem aprila, da Kukanjac otpusti sve Srbe iz Armije, ili, u protivnom, da podijeli Sarajevo na dva dijela, kako bi se sprijecile borbe u samom gradu. Kukanjac je rekao da ne moze da se saglasi sa takvom vojnom operacijom koja nije, kako je on rekao, u skladu sa njegovim vidjenjem uloge armije kao tampona izmedju Srba i Muslimana.

U najvecem dijelu republike JNA je bila uspijesno pretvorena u srpsku nacionalisticku snagu. Ova transformacija zaobisla je kukavnog Kukanjca. Nije bio upoznat niti sa scenarijom niti sa ulogom koju je trebalo da odigra. Odjednom se nasao u zamci, u svojoj kasarni u centru grada na Bistriku, sa 400 oficira i vojnika u svom stabu, iza vladinih linija. Tada je Sefer Halilovic, komandant bosanske TO, naredio svojim ljudima da izvse opsadu Kukanjceve baze, obliznjeg oficirskog doma i vojne bolnice u Marijin dvoru. Kukanjac je, nedjeljama, pregovarao o postepenom povlacenju JNA iz grada. Halilovic je tada odlucio da ce se snagama JNA dozvoliti da odu samo ukoliko predaju svoje naoruzanje bosanskoj TO. U ulicama u centru Sarajeva zavladao je haos. Granate su padale cesto i naizgled nasumice. Vijecnica, posta, hotel Evropa, i obliznje stambene zgrade gorjele su. Srpski avioni napadali su televizijski relej na vrhu brda Hum. Pokusaj oklopne invazije izveo je na ulicu Zelene beretke, Patriotsku ligu, teritorijalnu odbranu, sve. Grad je potpao pod kontrolu niza samostalnih bosanskih milicija koje nisu bile odgovorne jedinstvenoj komandnoj strukturi, neke od njih dobro organizovane paravojne jedinice, druge nista drugo do naoruzane bande predratnih kriminalaca.

U svom Stabu komande u najzapadnijem delu grada general Luis Mekenzi nije znao sta se desava u centru grada. U svom dnevniku, zapisao je, 2. maja: "Relativno miran dan. Samo nekoliko stotina rafala zestoke mitraljeske vatre u i iz starog grada. Ali vatra je trajala cijelu noc tako da nisam mogao da odem do stana jednog mog kolege da gledam trke "formule jedan" za Veliku nagradu u Spaniji. Jos bolje - stan je djelimicno unisten artiljerijskom vatrom tog popodneva." Mekenzi je ocekivao paket iz Kanade tog dana, za koji mu je bilo receno da ce stici na postu. Poslao je jednog administrativnog pomocnika u grad da ga podigne. Kada se oficir vratio rekao je svom komandantu: "Ima i dobrih i losih vijesti." "Koje su dobre vijesti?" pitao je general. "Nasao sam postu." "A lose?" "Odletjela je u vazduh."

Predsjednikov avion sletio je usred tog haosa a Kukanjac je iskoristio priliku koja se ukazala. Iz svoje opkoljene kasarne naredio je komandantu aerodroma generalu Djurdjevcu da zadrzi predsjednika "radi njegove sopstvene bezbednosti." Predsjednik i njegova pratnja nalazili su se u kancelariji direktora aerodroma pod oruzanom strazom. Izetbegovic je insistirao da mu se dozvoli povratak u grad. Djurdjevac je odbio. Rekao je predsjedniku da ima naredjenje da njega i njegovu delegaciju odvede u kasarnu JNA u Lukavici - selu koje su drzali Srbi na juznom kraju grada, na oko deset minuta voznje od aerodroma. Djurdjevac je rekao da general Kukanjac insistira da se tamo sastane sa predsjednikom. Izetbegovic je odbio:

Rekao sam da se mozemo sastati, ali samo u Predsjednistvu. Oni su odbili, Kukanjac je insistirao da idemo u Lukavicu. Rekao sam da ne dolazi u obzir da idem u Lukavicu i razgovaram. Oni su rekli da moram da idem u Lukavicu. Pitao sam ih da li sam njihov talac. Rekao sam im da ne idem u Lukavicu osim ukoliko me ne prisile. Onda mi je rekao, morate da idete.

Izetbegovic je trazio da mu dozvole da telefonira u Predsednistvo da kaze svojim saradnicima gde se nalazi. Djurdjevac je to odbio, rekavsi mu da su telefonske veze u kvaru. Tada je telefon na stolu direktora aerodroma zazvonio. Neka zena je zvala iz grada da pita da li je avion kojim je njena cerka trebalo da poleti ranije toga dana otisao. Sasvim slucajno, dobila je direktorov direktan broj. Izetbegovic je ustao, prisao telefonu na direktorovom stolu sa druge strane sobe i rekao: "Dodajte mi telefon". Kako kaze Lagumdzija:

Predsjednik je uzeo slusalicu i rekao "Dobro vece, gospodjo, na telefonu je Alija Izetbegovic, predsjednik Bosne." Uslijedila je kratka pauza. Zena je bila zbunjena. On je rekao : "Da, da, bas tako, Alija Izetbegovic, predsjednik Bosne. Da li biste bili tako ljubazni, ovde sam na aerodromu, sjedim u direktorovoj kancelariji, a Armija nece da nas pusti. Drze nas ovde. Hocete li molim Vas da pozovete Predsjednistvo i da im kazete da ste razgovarali sa mnom, da sam ovde, na aerodromu, a ako ne mozete da dobijete Predsjednistvo, molim Vas zovite radio i TV i obavijestite ih. Oni insistiraju da se sastanem sa generalom Kukanjcem, u Lukavici. Da, generalom Kukanjcem, da." Zena nije mogla da vjeruje svojim usima. Predsjednik je rekao: "Hvala Vam mnogo, da, da, hvala Vam, da, hvala Vam gospodjo."

Zena je odrzala obecanje. Nazvala je sarajevsku televiziju i ispricala im svoju nevjerovatnu pricu. I tako je grad saznao da im je predsjednik uhvacen. U medjuvremenu, Kukanjac je zvao Beograd. Rekao je nacelniku Generalstaba generalu Blagoju Adzicu da njegovi ljudi na aerodromu drze Izetbegovica i pitao ga sta da radi. Adzic je pozvao predsjednika krnje Jugoslavije, Branka Kostica. Kosticu nije bilo pravo sto je Adzic priznao, preko nezasticene telefonske linije, da je Armija uhapsila zakonitog sefa drzave.

Instinktivno sam reagovao i rekao: "Blagoje, ti znas da ga nisu uhapsili, vec se samo brinu o njegovoj licnoj bezbjednosti.." ali Adzic je rekao " Ne, ne, uhapsili su ga!" Nije bas... nije bas shvatio sta pokusavam da mu kazem... Rekao sam Adzicu "Dobro ga pazite, ali iskoristite priliku da deblokirate kasarnu.

Tako je ovlascenje da se zarobljavanje predsjednika iskoristi kao adut u pregovorima za deblokiranje kasarne JNA u Sarajevu dobijeno od vrsioca duznosti sefa drzave, poslunog pro-Milosevicevski nastrojenog Kostica iz Crne Gore. Na aerodromu je predsjedniku i njegovoj cerki naredjeno da udju u jedan auto, Lagumdziji i tjelohranitelju Imamovicu u drugi. U pratnji jednog tenka ispred a jednog iza kola odvezeni su u Lukavicu, uz Izetbegovicevo negodovanje da se sada smatra taocem.

Senad Hadzifejzovic, urednik Dnevnika televizije Sarajevo, privodio je kraju vecernju emisiju vijesti zakljucnim naslovima kada mu je u slusalicama zabrundao glas organizatora da se emisija produzava. "Imas predsjednika Izetbegovica na vezi", rekao mu je. "Intervjuisi ga." Do televizije je stigla vijest da JNA drzi predsjednika na aerodromu. Pocelo je besomucno telefoniranje u nastojanju da se sazna sta se desilo sa njim. Zgrada Televizije nalazi se u najzapadnijem dijelu grada i razaranje poste nije uticalo na njene telefonske linije. Ona je takodje imala i direktnu vezu sa Predsjednistvom, koja nije isla preko poste. Jedina telefonska veza koja je radila iz Predsjednistva bila je ona koja je zgradu povezivala sa Televizijom. Jedini nacin na koji su Izetebegoviceve kolege, clanovi Predsjednistva, mogli da komuniciraju sa svojim predsjednikom i uopste sa spoljnim svijetom bio je preko direktnog televizijskog prenosa. Vecernji program koji je uslijedio definitivno je jedan od najneobicnijih slucajeva emitovanja tekucih vijesti u istoriji televizije.

Tokom nekoliko prvih minuta, Hadzifejzovicu nije bilo jasno sta se dogadja. Postavio je predsjedniku par uopstenih pitanja dok nije pribrao misli - pitanja o razgovorima u Lisabonu, dogadjajima u gradu toga dana. Zatim je rekao: "Gospodine predsjednice, gdje ste vi?" "Ja sam u Lukavici." Hadzifejzovic je bio prenerazen. Svako u gradu je znao da je Lukavica srpsko uporiste, jedna od glavnih baza iz koje se komanduje napadima na grad. "A koji je vas status u Lukavici?" "Mislim da sam kidnapovan."

U Predsjednistvu su pozvali Ejupa Ganica na telefon i povezali ga sa studijom tako da moze da razgovara sa predsjednikom. Izetbegovic mu je odmah rekao da ce u njegovom odsustvu on vrsiti duznost predsjednika. Hadzifejzovic je slucajno dobro znao generala Djurdjevca. On mu je bio starijesina kada je sluzio vojsku, a radio je i kao novinar za armijski list. "To vam je jedna zadrta vojnicina, ruski tip, od onih sto uvijek vicu. Ali poznavao sam ga i znao sam da sam mu simpatican, pa mi se ucinilo da vrijedi pokusati", zapisao je Hadzifejzovic kasnije. Zamolio je predsjednika da mu da generala Djurdjevca na telefon pa je televizijski urednik poceo da pregovara o oslobadjanju predsjednika.

Tokom ovih razgovora, Djurdjevac je ignorisao Ganica. Uporno je ponavljao: "Ne razgovaram sa tobom, razgovaram sa Hadzifejzovicem". Htio sam necim da ga odobrovoljim pa sam mu rekao da slovi za casnog vojnika. I zatrazio sam od njega da garantuje predsjednikovu bezbjednost. Rekao je da hoce, i da ce takodje stititi predsjednikovu cerku, i Lagumdziju i tjelohranitelja.

Na Hadzifejzovicevo zaprepascenje, u studio je stigao neocekivani gost- Fikret Abdic, clan Predsjednistva, Musliman iz sjeverozapadne Cazinske krajine i Izetbegovicev protivnik. On je toga dana kolima prevalio put od Splita na hrvatskoj obali, preko centralne Bosne, do Zenice i od Zenice do Sarajeva. Nikome nije bilo jasno kako je uspio da doputuje: morao je proci muslimanske, hrvatske i srpske kontrolne punktove. Znalo se da je Abdic blizak bosanskim Srbima, njihovim hrvatskim pandanima i JNA, i da ne mari mnogo za nezavisnu bosansku drzavu. U bosanskom Predsjednistvu, Ganic i predstavnik HDZ-a Stjepan Kljujic bili su uznemireni Abdicevim dolaskom. To je bio dokaz, zakljucili su, da je u toku pokusaj puca. Abdic je dosao da zbaci Izetbegovica i uspostavi kvislinski rezim koji bi vratio Bosnu i Hercegovinu u Jugoslaviju. Ganic je sazvao sastanak ministara vlade koji su se vec nalazili u zgradi Predsjednistva. Alija Delimustafic, ministar unutrasnjih poslova i Abdicev covjek, poceo je da zagovara promjenu rukovodstva. Ne smije se dozvoliti da se Bosna upusti u otvoren rat sa JNA zbog jednog covjeka, rekao je. Rusmir Mahmutcehajic, koji je tokom prethodnih osam ili devet mjeseci bio jedan od celnika osnivaca Patriotske lige u Bosni, eksplodirao je od bijesa. Optuzio je Delimustafica za pokusaj drzavnog udara i, u stvari, za izdaju.

Mahmutcehajic je odavno sumnjao da je Delimustafic agent kontraobavestajne sluzbe JNA, KOS-a. Njegovo sadasnje insistiranje da potkopa Izetbegovicevu vlast i Abdicev cudesno uspjesan prolaz kroz srpske kontrolne punktove ucvrstili su Mahmutcehajicevo uvjerenje da je ono sto se dogodilo od samog pocetka planirano u Beogradu.

To je jedna teorija zavjere koja nije bas nelogicna i koja je jos uvijek u opticaju medju vladinim krugovima u Sarajevu. Izetbegovica je trebalo kidnapovati i zamijeniti za Kukanjca; obojica bi poginula u neuspjeloj operaciji razmjene. To bi JNA i snagama bosanskih Srba dalo izgovor da izvrse invaziju na grad i da ga presijeku napola. Abdica salju u Sarajevo i slobodno propustaju kroz sve srpske kontrolne punktove iako je jedna od vodecih licnosti Izetbegoviceve SDA. On bi dosao u televizijski studio i bio u pripravnosti da objavi da preuzima duznost Predsjednika. U medjuvremenu bi Alija Delimustafic pripremio teren za novu vladu. Kako kazu drugi ministri vlade, on je cijelog jutra davao uputstva svom osoblju da ocekuju smjenu rukovodstva Pomisao da je ovo pokusaj da ga smjene pala je na pamet i Izetbegovicu. To objasnjava zasto je odmah postavio Ganica da ga zamjenjuje; da preduhitri Abdica u pokusaju da dodje na vlast. Ministar odbrane Jerko Doko, bosanski Hrvat, poslat je u televizijski studio sa instrukcijama da drzi Abdica na oku i da ga sprijeci da bilo kakvu javnu izjavu koja bi podrila Izetbegovica. Abdic je kasnije negirao da je imao bilo kakvu namjeru da uzurpira predsjednika. Ali bio je bijesan sto je predsjednik imenovao Ganica, koji zvanicno nije bio cak ni clan vladajuce partije.

Abdic je cijelo vece proveo u televizijskom studiju ali, nije nista saopstio za javnost. Ako je ovo bio pokusaj drzavnog udara, propao je iz raznih razloga: zbog jednog slucajnog i cudnovatog telefonskog poziva direktoru aerodroma na koji je odgovorio predsjednik; neuspjeha oklopnih kolona da presijeku grad napola; rijesenosti Kukanjca da spase sopstvenu kozu i njegovog odbijanja da se podmetne kao zrtveno jagnje; i suprotstavljanja Mahmutcehajica Delimustaficu u kancelariji vlade.

Te noci, u svojoj sobi u Lukavici, predsjednik nije spavao. U Predsjednistvu, nije spavao ni Ganic. Sledeceg jutra, veoma uznemiren i uplasen, zaputio se ulicom koja je bila poznata pod imenom snajper sokak prema stabu UN i u kvartir generala Mekenzija. Molio je komandanta UN da intervenise. Rekao mu je da je Izetbegovic jedini vodja koji ima moralni autoritet da kontrolise razne milicije po gradu. One su opkolile kasarnu JNA i bez cvrstog rukovodstva situacija je prijetila da izmakne kontroli.

Mekenzi se odvezao u Lukavicu sa predstavnikom EZ-a u gradu, Kolmom Dojlom, majorom irske armije. Naisao je na ljutitu gomilu koja je opsijedala ulaz u Lukavicu zahtijevajuci da im se preda Izetbegovic. Ono sto se zatim dogodilo pokazuje kako je malo Mekenzi razumijevao sukob u koji se upleo. Posto je u gomili nasao covjeka koji zna engleski, jednog kanadskog Srbina, popeo se na haubu svog vozila i obratio se masi preko prevodioca. Mislio je da je to gomila ljutih Muslimana koji zahtijevaju oslobadjanje svog predsjednika. A bili su to, u stvari, ljuti Srbi koji su trazili njegovu glavu. On ih je umirivao da je dosao da pokusa da pregovara o Izetbegovicevom bezbjednom oslobadjanju. Pometena gomila je ipak ustuknula.

Djurdjevac je pustio Mekenzija da ceka dva sata, odbijajuci da odgovori na pitanja o tome gdje i u kom stanju se predsjednik nalazi. Konacno, ozlojedjen, Mekenzi je ustao i krenuo ka vratima. Djurdjevac je popustio i poveo komandanta UN u susjednu prostoriju. Predsednik Izetbegovic, razbarusen i iscrpljen, bio je na telefonu. Razgovarao je sa generalom Kukanjcem, koji je, kao i predsjednik, bio zarobljenik iza neprijateljskih linija. Rjesenje se samo nametalo. Predsjednik je spustio slusalicu i rekao da su se on i Kukanjac dogovorili o razmjeni - jedan za jednog.

Gotovo istog momenta Kukanjac je ponovo zvao da promijeni uslove nagodbe. Izetbegovica i njegovu pratnju zamijenice za svoju kompletnu kasarnu - 400 ljudi, njihova vozila, oruzje i opremu. Mekenzi je rekao predsjedniku da je nemoguce da UN, samo sa sacicom vozila i oficira u gradu, nadziru jedan takav konvoj i garantuju njegovu bezbjednost. Izetbegovic je rekao da ce on preuzeti odgovornost i izdati naredjenje svojoj miliciji u gradu da dozvoli bezbjedan izlazak konvoja JNA iz Sarajeva.

Mekenzi se saglasio. Postrojili su vozila u Lukavici, i predsjednikova delegacija krenula je u grad put Kukanjceve kasarne u Bistriku. Na tom putu je Mekenzi shvatio koliko se ozbiljno rat razbuktao prethodnog dana.

Bio sam tamo par dana ranije, ali sada su grad i ulice bili blokirani. Gorjeli su tenkovi, motori su letjeli u vazduh iz vozila nasred puta. Naokolo lesevi, mnogi su cak izgledali kao da se suncaju. Ljudi polozeni na ledja sa rukama ukrstenim na grudima naredjani kao drva duz ivice puta. Prava pustos i cist nadrealizam, crni oblaci nafte, dima, i zice koje iskre na ulici. Posvuda prosuto gorivo i nafta. Sve je to jezivo izgledalo.

Clanovi Predsjednistva u Sarajevu, medjutim nisu tako shvatili pogodbu, a bosanske milicije na terenu jos manje. Ganic je mislio da je dogovorena jednostavna razmjena jedan za jednog - Kukanjac za Izetbegovica. Ganic, koga je Izetbegovic postavio za vrsioca duznosti predsjednika prethodne veceri, sigurno se nije saglasio sa evakuacijom cijelog staba. Niti je bio obavijesten da je sam predsjednik dao svoju saglasnost za to.

Kada je Mekenzi uveo konvoj kamiona JNA u Kukanjcevu kasarnu, pripadnicima bosanske milicije pod cijom je opsadom bio Kukanjac sinulo je da su prevareni. Bosanska teritorijalna odbrana bila je ocajno slabo opremljena. Na pozicijama na prvim linijama oko grada, ljudstvo TO cesto je branilo barikade tek jednom puskom AK47 na trojicu. Uskoro je postalo karakteristicno za rat u Bosni da, dok Srbi imaju superiornu premoc u orudju a nedostatak u ljudstvu, bosanske snage imaju ljudstva ali nemaju oruzja. Bosanski dobrovoljci zalili su se da su morali da cekaju da im neki saborac pogine u boju da bi dosli do sopstvene puske. Nisu sada bili voljni - bez obzira na to kakav je dogovor sklopljen - da stoje po strani i gledaju kako ogroman tovar oruzja i municije mirno izlazi iz grada, da bi dosao u ruke srpskih snaga protiv kojih su vodili neravnopravnu borbu.

Mekenzijev konvoj - koji je prevozio predsjednika, njegovu cerku i Lagumdziju (tjelohranitelj Imamovic je pristao da ostane kao jemstvo) - stigao je u Kukanjcevu kasarnu. Zatekao je generala u jednoj kancelariji na spratu kako pije kafu sa Jusufom Pusinom, zamjenikom ministra u Izetbegovicevoj vladi, zaduzenog za odrzavanje reda. To je Mekenziju bilo drago, jer je u tome vidio znak da dvije strane saradjuju. Kukanjac je rekao Mekenziju da mu treba tri sata da natovari kamione. Mekenzi mu je rekao da ima jedan sat. Plan je bio da konvoj - koji je sada brojao oko sedamdeset kamiona - napusti kasarnu i dodje do linije fronta u centru grada blizu Skenderije. Izetbegovic i Kukanjac vozili bi se istim oklopnim transporterom UN. Kamioni JNA sa 400 ljudi, njihovim naoruzanjem, opremom i municijom, isli bi iza njih. Prije prelaska linije fronta na teritoriju pod srpskom kontrolom, konvoj bi se podijelio. Izetbegovic i njegova pratnja ukrcali bi se u drugo vozilo i bili odvezeni u Predsjednistvo. General Kukanjac i njegovih sedamdeset kamiona bi zatim nastavili put Lukavice i bezbjedne srpske teritorije.

Kada je istekao jedan sat, Mekenzi, Kukanjac i Izetbegovic izasli su u dvoriste kasarne. Svuda naokolo bila je razbacana odbacena oprema za koju nije bilo mjesta u kamionima. Vojnici, nacickani oruzjem i municijom, verali su se na konvoj. Vozila su se postrojila i spremila za pokret. U poslednjem minutu, oglasio se Mekenzijev voki-toki. Njegova kancelarija u stabu UN javljala mu je da su upravo primili poruku od predsjednikovog zamjenika, Ganica: pogodba ne vazi. Samo Kukanjac moze da bude zamijenjen za Predsjednika, kako je prvobitno dogovoreno. Sve ostalo - 400 ljudi, njihovi kamioni, oruzje, municija i oprema - mora da ostane, i da se o njihovoj evakuaciji posebno pregovara.

Mekenzi je presao preko dvorista do predsjednika. Izetbegovic je izdao protivnaredbu i insistirao da dogovor i dalje stoji. Pusina, ministar policije, rekao je da ce on garantovati bezbjedan prolaz konvoja. Mekenzi je odlucio da krene. Radio vezom javio je u svoj stab da obavijeste Ganica da je predsjednik kao njegov nadredjeni ponistio njegovu odluku i dao dozvolu da se postupi po planu.

Konvoj je izmileo, mukotrpno sporo, kroz kapiju kasarne u uske krivudave ulicice Skenderije - Mekenzijevo malo oklopno vozilo na celu, Izetbegovic i Kukanjac u oklopnom transporteru iza. Presao je oko 500 metara za pet minuta kada je pocela pucnjava.

Mekenzi je zaustavio konvoj i otrcao nazad do polozaja sa kojeg je mogao da vidi mjesto zasjede. Pripadnici bosanske milicije sacekali su da se predsjednikovo vozilo izgubi iz vidokruga a zatim su presjekli konvoj napola. Njegovo zacelje - oko jedne trecine vozila - bilo je jos uvijek u krugu Bistrika. Pripadnici paravojnih formacija sa uperenim cijevima pljackali su vozila. Mekenzi je snimio situaciju: vozila u plamenu, nekoliko mrtvih, jedan "folksvagen golf" posrce pod teretom stotina AK47 nabacanih u njega. Mekenzi je pronasao jednog oficira bosanske TO koji je znao engleski i rekao mu da je predsjednik Izetbegovic odobrio prolaz konvoja. Oficir TO mu je odgovorio: "Moj predsjednik ne moze da odobri nista. On je ili mrtav ili kidnapovan."

Mekenzi je odjurio nazad do predsjednikovog vozila. Snimatelj televizije Sarajevo bilezio je, na filmskoj traci, haos koji je nastao. Jovan Divjak, zamjenik komandanta teritorijalne odbrane, stigao je da pokusa da utvrdi da li se predsjednik uopste nalazi u vozilu. Predsjednik mu je naredio da zaustavi napad i da omoguci konvoju da ide dalje. Ali Divjak je bio nemocan. Urlao je u svoj rucni radio na nize starijesine. Odgovarali su mu bezimeni glasovi. Izetbegovic je bio uporan: "Recite im da propuste konvoj. Sutra cemo dalje razgovarati." "Recite predsjedniku da razgovori sutra ne dolaze u obzir", praskao je anonimni glas s druge strane. "Ko je to, do vraga?" pitao je predsjednik.

Mekenzi je zamolio Izetbegovica da se pokaze, da dokaze pripadnicima sopstvene milicije da je bezbjedan. Podigao je poklopac na krovu oklopnog transportera i Izetbegovic se promolio. "Nije najsrecnije poredjenje", rekao je Mekenzi kasnije, "ali to je bilo kao neka vrsta drugog dolaska Hrista. Djelovalo je veoma smirujuce." Pripadnici bosanske milicije nagrnuli su na oklopni transporter da svom predsjedniku pozele dobrodoslicu, i ne hajuci za cinjenicu da se i general Kukanjac nalazi u vozilu.

Sve je bilo gotovo za par minuta. Sest vojnika JNA je poginulo, nekoliko ih je ranjeno. Pripadnici bosanske milicije utekli su sa opljackanim oruzjem i municijom. Vise od stotinu pripadnika JNA bilo je i dalje zarobljeno u kasarni, o njihovoj evakuaciji ce se pregovarati posebno. Nakon dvadeset cetiri sata u zarobljenistvu svojih neprijatelja, Izetbegovic je bio slobodan, kod kuce i bijesan. Umarsirao je u zgradu Predsjednistva gdje je odbio da se rukuje sa Ejupom Ganicem, zamjenikom kojeg je sam postavio. "Zar je zaista vrijedilo da poginem da bismo se docepali cetrdeset pusaka?" pitao je. Ko je izdao naredjenje da se napadne konvoj? JNA je krivila Ganica, koja su vec okarakterisali kao muslimanskog ekstremistu. Naredjenje je takodje mogao da izda Sefer Halilovic, ciji je glas skoro sigurno bio jedan od onih neidentifikovanih na drugom kraju voki-toki veze generala Divjaka. U neku ruku pitanje je akademsko. Imajuci u vidu stepen zabrinutosti i napetosti koje su zahvatile grad tokom prethodna dvadeset i cetiri sata, izgledi da konvoj izadje bezbjedno bili su skoro nikakvi. Mekenzi nije shvatio zestinu dogadjanja prethodnog dana niti koliko je to snazno uticalo na raspolozenje pripadnika milicija koje su patrolirale ulicama.

Ovaj incident pokvario je odnose izmedju bosanske vlade i Mekenzija, koji je 3. maja zapisao u svom dnevniku: "Ovo je bio najgori dan u mom zivotu". Akcija za koju je on bio zaduzen skoro je kostala zivota jednog sefa drzave i jednog generala JNA. Sest mladjih starijesina je poginulo. Mekenzi je okrivio bosansko Predsjednistvo da je namjerno sabotiralo konvoj. Nikada nije oprostio bosanskim liderima. Ovo je takodje bio dan kada je Izetbegovic konacno uvidio sa kakvim je neprijateljem suocen. To je oznacilo kraj njegove zablude da je JNA neutralna sila. Kukanjac, koji je takodje zivio u istoj zabludi, ubrzo je zamijenjen oficirima koji su znali na cijoj treba da su strani.

 

ETNICKO CISCENJE

JNA se pretvorila u cetnike Kolone izbjeglica

Kukanjac, koji je takodje zivio u istoj zabludi, ubrzo je zamijenjen oficirima koji su znali na cijoj treba da su strani. Kako je to Branko Kostic bez imalo suptilnosti rekao:

Bio je ponedeljak. Ja sam bio u Beogradu kada me je general Adzic (nacelnik Generalstaba JNA) pozvao popodne, i cuo sam po njegovom tonu ... rekao je da je onaj supak u Sarajevu (Kukanjac) sve uprskao. Alija je pobjegao, kolona je presjecena na dva dijela, i imali smo gubitaka... Kukanjcu smo dali nogu jer smo morali da povratimo povjerenje u Armiju kako bi narod u Jugoslaviji znao da svoju djecu salje ljudima koji znaju sta rade.

Kukanjac nije jedini nastradao. Osmog maja smijenjen je i posljednji od ukupno trideset osam jugoslovenskih generala u okviru cistke u Armiji cime je okoncano njeno prestrojavanje zapoceto prije vise mjeseci. Pod zestokim medjunarodnim pritiskom, Beograd je naredio povlacenje JNA iz Bosne kasnije tog mjeseca. Ali to povlacenje bilo je samo sminka s obzirom da je tada vecina vojnika stacioniranih u Bosni bila iz Bosne. Oni se nisu povukli. Beograd ih je pretvorio u armiju bosanskih Srba od 80.000 ljudi. Oni su naslijedili oruzje i municiju koju je JNA ostavila pri "povlacenju". JNA je ranije premjestila kljucne fabrike za koje se bojala da ce pasti u muslimanske ili hrvatske ruke (kao sto je fabrika aviona "Soko" u Mostaru) u Srbiju. Kukanjca je zamijenio general koji je svoju srcanost dokazao u ratu u Hrvatskoj: Ratko Mladic.

1992. godine Sarajevo nije imalo razgranicene srpske, muslimanske ili hrvatske opstine. Postojao je jedan izuzetak. Stari turski dio grada, Bascarsiju, naseljavali su skoro iskljucivo Muslimani. U drugim krajevima grada, velika vecina stanovnika zivjeli su jedni pored drugih bez obzira na nacionalnost.

Kada je izbio rat u Bosni, bilo je mnogo raznih milicija; pored JNA, postojala je bosanska TO, TO bosanskih Srba (SDS), MUP bosanskih Srba, Patriotska liga, Zelene beretke, Snage Ministarstva unutrasnjih poslova (MUP) Bosne, hrvatski MUP, jedinice bosanskih Hrvata, Hrvatska vojska, srpske paravojne snage kao sto su Arkanovi "Tigrovi", Seseljevi cetnici, Beli orlovi, Zute ose, itd. Ubrzo zatim Delimustafic je napustio grad osramocen i uplasen. Ostatak rata prozivio je u Austriji i nikada nije javno govorio o dogadjajima 2. i 3. maja. Na hiljade njih pristizalo je u Hrvatsku sa pricama u koje, u pocetku, svijet nije vjerovao: pricama o sikaniranju i mucenju, o masovnom ubijanju i deportaciji, o paljenju sela i gradova, o bezobzirnoj, sadistickoj, samovoljnoj surovosti do te mjere niskoj da su njih same optuzivali da sve to izmisljaju kako bi diskreditovali neprijatelja. Onda je, u maju, usao u medjunarodni politicki rijecnik jedan novi izraz, izraz koji je postao trajno leksikografsko naslijedje jugoslovenskog rata: etnicko ciscenje. Ono se sprovodilo u Hrvatskoj godinu dana ranije; u Bosni je ono postalo odrjednica sukoba. Kolone izbeglica koje se se slivale u Hrvatsku aprila i maja 1992. nisu bjezale iz ratnih zona. Ljudi su bili otjerani sa ognjista zbog svoje nacionalnosti. Oni nisu bili tragicni nusproizvod gradjanskog rata; njihovo protjerivanje bilo je sam smisao rata.

U sistematskom pohodu, srpske paravojne udarne grupe protutnjale su kroz sjevernu i istocnu Bosnu tokom proljetnjih i ljetnjih mjeseci i zauzele region, mjesto po mjesto, ne naisavsi, uglavnom, ni na kakav stvarni vojni otpor. Ponekad je ciscenje bilo metodicno i ostvarivalo se bez pribjegavanja otvorenom sukobu. Selo Orasac, neposredno juzno od Bihaca u sjeverozapadnoj Bosni, jedan je takav primjer. Srpska paravojska prvo je opkolila selo a zatim se ustrijemila na njega. Sacica naoruzanih Muslimana pruzila je simbolican otpor. Petorica su ubijena u puskaranju i selo je palo za manje od dvadeset i cetiri sata. Dvije stotine pripadnika srpskih paravojnih formacija uslo je u selo dok su drugi blokirali ulaze i izlaze. Iduci od kuce do kuce naredjivali su ljudima da izadju na glavnu ulicu. Muskarci su razdvojeni od zena i djece; a zene i djeca, nakon sto im je opljackan novac i nakit, pusteni su da slobodno idu - na sjever, prema gradu Bihacu, dok su im kuce pljackane, dizane u vazduh ili spaljivane. Sto osamdeset muskaraca odveli su u seosku osnovnu skolu i drzali ih tamo dva dana. Drugog dana jedan srpski oficir, koga niko od seljana nije poznavao, dosao je sa spiskom na kojem je bilo sest imena. Nasumce je odabran jedan covjek - Dubravko Handzic - i dat mu je spisak. Na njemu su bila imena vidjenijih lokalnih Muslimana. Handzicu je naredjeno da ih pokaze. Zatim su oni odvojeni od ostalih. Nikad se nije saznalo za njihovu sudbinu.

Uobicajna karakteristika operacije ciscenja bilo je ovo sistematsko eliminisanje lokalnih celnika - istaknutih ljudi, intelektualaca, clanova SDA, imucnih. Postojanje takvih spiskova imena bilo je samo po sebi instrument cis